Ponekad, cesto
" Nekad ponekad, a ponekad cesto pojesce me ono sto godinama gutam... "
Apsolutno je najbolji opis zivota jednog, kako bih to nazvala a da nije vec receno, PRILAGODLJIVOG covjeka, da ne kazem normalnog, jer je to postalo apstraktan pojam. Pitam se da li su ljudi ( koji su nekada zivjeli na selu, seoskim nacinom zivota) tada, dok su odrastali, tezili ka visim ciljevima da vide dalje od " susjednog brda" ili ti svog nosa?! Da li su kao tinejdzeri zamisljali da tamo negdje ima nesto bolje sto zasluzuju?! Da li ti ljudi koji su otisli iz sela i sada zive, ne u gradu, nego u predgradju, pomisle ikad da su nekad mastali da odu iz sela?!
Zasto takvi ljudi ne razumiju svoju djecu koja zele da se osamostale? Jos gore, zasto ih , pobogu sputavaju?
Naime, pitanje je kako da se jedan normalan, prilagodljiv covjek, koji prihvata olaksavajuce okolnosti, predmete, nacine i uopste, koji prihvata da postoje ljudi koji imaju drugacije misljenje od njihovog, kako da se izbori sa ljudima koji su toliko plitki i ograniceni ?!