Najdublje dubine
Citam knjigu. Razmisljam o porodici. Mislim, cak sa sigurnoscu tvrdim da na ovom svijetu nema zivog bica koji je u potpunosti isti kao svoja majka ili svoj otac. Zasto ovo pisem? Zasto mislim ovom? Zasto me toliko boli ambis koji se pojavljuje izmedju mene i mojih roditelja?
Da li postoji iko slican meni? Ne... ja sam najgora kcerka svojim roditeljima. Zasto? Zasto ne mogu da funkcionisem s njima normalno? Zasto smo toliko razliciti? Zasto su tako tvrdoglavi i zasto sam tako tvrdoglava?
Volim svoje roditelje ali ih ne razumijem i mislim da nikad necu. Roditelj sam ali i dalje ne mogu da shvatim i opravdam neke njihove postupke... bole.. mnogo bole. Bole me moji mama i tata. Osjecam se kao poderano koljeno. Osjecam kao da su oni asfalt a ja koljeno. Padnem, zgulim se, zarastem pa sve tako u krug dok valjda ne shvatim sustinu svega... dajemo li uvijek maksimum od sebe da nesto ucinimo boljimo? Bilo da je to pravljenje torte, odnos s roditeljima, odnos u braku... tako je tesko zivjeti u mojoj glavi. Mnogo tesko.